Strpljen spašen

Kada sam tek počela pisati ovaj blog, prije gotovo četiri godine, dala sam mu ime "Blog o keramici".
Želja mi je bila da na njemu pišem o onome što najviše volim raditi i da prikazujem ono što iz te ljubavi nastaje.

U početku nisam imala uvijeta za ovakvu vrstu izražavanja, a nisam imala niti peć.
Radila sam kućice od raznih sintetičkih materijala na koje sam lijepila stakalca koja su prikazivala prozore. Jedino zajedničko tim kućicama i drugoj imenici u nazivu bloga bila je što su one bile napravljene na keramičkim pločicama.
Polagano sam nabavljala materijal i pronašla 'Onu koja ima peć', te morala putovati oko 160km da bi dobila finalni proizvod. Jasno je da taj hobi nije bio nimalo financijski isplativ. Uostalom, koji hobi je financijski isplativ?
No nastavila sam se baviti time jer me, osim ljubavi koju osjećam prema ovakvoj vrsti umjetnosti, rad s glinom opuštao od svakodnevnog stresa i pomogao da se razvijam u osobu kakva želim biti (što još uvijek nisam) i da upoznam ljude s kojima želim biti (što uglavnom jesam).

Kada sam tek počela pisati ovaj blog, nisam znala da ću se zaljubiti u sport. Vjerovala sam da trčanje nije stvoreno za mene, niti da sam ja stvorena za trčanje.
Biciklizam je druga stvar, on mi je genetski urođen.

Već neko vrijeme moji postovi nemaju nikakve veze s keramikom, pa sam počela razmišljati da promijenim ime bloga, ali kako je popis mojih interesa prilično dugačak, ne mogu smisliti nikakav adekvatan naziv. Stoga sam prestala razmišljati o tome.
Na koncu, zar ne bismo sam život mogli usporediti s umjetnošću? S glinenim predmetom čiji se oblik i boja mijenjaju godinama - iskustvom, učenjem, odnosima s drugim ljudima, doživljajima...

Nakon što sam prevalila stotine kilometara, i vjerojatno ostavila duboke kolotrake na relaciji Maksimir-Zaprešić, pronašla sam i 'Onu koja ima peć broj 2', samo par stotina metara od moje kuće. Iz jedne krajnosti u drugu, sve za ljubav i malo zadovoljstva.

Gotovo dvije godine bila sam bez posla, pa sam počela raditi i prodavati svoje predmete kako bi bar malo olakšala egzistenciju.
U toj svojoj silnoj "nezaposlenosti", zaposlila sam misli i počela više pisati, a manje stvarati rukama. Što opet nema veze s imenom bloga (propria manu (lat.) - vlastitom rukom).
Više nego ikada razmišljala bi o sebi, svojim ciljevima i dosadašnjim (ne)uspjesima, a istovremeno sam trenirala i više bila posvećena djeci. Što, u jednu ruku, i nije bilo tako loše. Bilo je samo teško.
Čak se i Junior zainteresirao za isti sport, pa smo skupa krenuli na treninge. A to je zbilja neopisiva sreća.
A onda, baš kada mi je sinula sjajna ideja, zaposlila sam se.

Neočekivano zaposlenje mi je malčice poremetilo planove.
Svoju sam ideju pospremila u ladicu pod nazivom "Kada za to dođe vrijeme".
Po prirodi sam nestrpljiva i kada nešto želim, želim to 'sada' i 'odmah'. Rođena sam takva. Ne znam da li to ima veze s horoskopskim znakom, planetama, privlačnom silom Mjeseca ili nečim četvrtim, samo znam da je jedna od bitnijih lekcija koju moram svladati - strpljenje.
To je još jedan ukras koji moram dodati na svoju glinenu posudu.

Radila bi i maštala. Sve manje sam zalazila u svoj podrum, pogotovo zimi, i sve me više napuštala kreativnost.
Sve do jednog dana, negdje pred ovo ljeto, kada je suprug 'One koja ima peć br.2' pitao:"Kad ćemo tečajeve raditi?"
Na spomen toga svi kotačići u meni su se počeli vrtiti, sve lampice blinkati i svi remenčići škripati.
Odmah smo krenuli u potragu za prostorom, počeli smo pripremati skripte, skupljati materijal, štampati letke...Prostor smo pronašli u rekordnom roku, a prije mjesec dana počeli smo s radom - otvorili smo Malu školu keramike

Kada sam počela pisati ovaj blog jedina želja mi je bila da radim i pišem o onom što najviše volim.