Ja sam ratnik koji svakoga dana vodi bitke s pritiscima, pesimizmom,strahom, konformizmom, predrasudama, neznanjem i apatijom. No, imam ove saveznike: Inteligenciju, Znatiželju, Roditeljsku potporu, Individualnost, Kreativnost, Vjeru, Ljubav i Smijeh; svi hrle pod moj stijeg s neslomljivom potporom.
Vjerojatno niti jedna životinja, kroz ljudsku povijest, nije bila toliko obožavana, a istovremno toliko proganjana kao mačka.
U antičkom Egiptu smatrane su božanstvom. Kada bi neka mačka uginula, njezino bi se truplo balzamiralo, a njuška bi se pokrivala drvenom skulpturiranom maskom u obliku mačje glave. Neke mačke pokapane su u drvenim sanducima, izrađivanima u obliku mačjeg tijela, a neke u pletene košare. Božica mačaka zvala se Bastet, što je značilo „Ona iz Basta“. Najčešće se prikazivala kao žena s glavom mačke ili kao mačka okružena s četiri mačića. Izvorno je bila ratničko božanstvo, a kasnije se povezuje i s kultom plodnosti i zaštitnicom doma.
Kult mačke bio je toliko popularan da se održao gotovo 2000 godina.
Osim u egipatskoj, mačka je bila cijenjena i u drugim kulturama.
Istočne relgije oponašale su Egipat preuzimajući shvačanje mačke kao mističnog simbola.
U Indiji je mačka bila povezana s materinstvom, a prema budističkom vjerovanju tijelo mačke je mjesto u kojem se duša trenutno odmara.
Jedna od islamskih predaja govori da je slovo „M“ koje na čelu imaju mnoge mačke znak što ga je ostavio prorok Muhamed dok je milovao svoju mačku. U islamskim ih se državama poštovalo zbog redovitog održavanja čistoće, a mačke su jedine životinje kojima je dozvoljen ulazak u džamiju.
U Japanu bijela mačka Maneki smatra se simbolom sreće, a naziva se još i Sretna mačka.
Tužan kontrast drevnom obožavanju ove životinjske nalazimo u kršćanstvu.
U Bibliji je ovca spomenuta 45 puta, koza 88, pas 14, a lav 89 puta. Domaća mačka nije spomenuta niti jednom.
U doba mračnog srednjeg vijeka mačke su bile obilježene kao sluge Sotone, a žene koje su držale mačke bile su proglašene vješticama i hereticima. Na kršćanske blagdane mačke su javno spaljivane. Na stotine tisuća živih mačaka je oderano, pribijeno na križ, oderano, i bačeno sa crkvenih zvonika. Sve to radilo se na nagovor svečenika, kao dio okrutne „čistke“, uperene protiv navodnih neprijatelja Krista.
Mačka predstavlja snalažljivost, slobodu i okretnost duha, telepatiju i vidovitost, a vjeruje se da simbol mačke potiče neovisnost.
Priču o devet života zasigurno možemo povezati s mačjom žilavošću. Broj devet smatran je sretnim brojem, jer je predstavljao “trojstvo trojstava” I zato je bio stvoren da objasni mačkinu žilavost.
17.veljače diljem svijeta obilježava se kao Dan mačaka
Edith Piaf - Hymne ŕ L'Amour "...sve dok ljubav teče mojim venama,
sve dok mi tijelo drhti u tvojim rukama,
sve brige su nebitne otkako me voliš Ljubavi moja..."
Kad te ljubav zove, slijedi je,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi.
A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,
Premda vas mač skriven u njezinim perima može raniti,
A kad vam govori, vjerujte joj,
Premda njezin glas može razdrmati vaše snove kao što sjeverac pustoši perivoj.
Jer, kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava.
Kao što se uspinje na vašu visinu i miluje vam najnježnije grane što dršću na suncu,
Tako će vam sići u korijenje i protresti ih dok prianjaju uza zemlju.
Poput snopova žita ona vas u se skuplja.
Ona vas mlati da bi vas razgolitila.
Ona vas sije da bi vas lupine vaše oslobodila.
Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mijesi dok gipki ne budete,
A onda vas meće na svoj sveti oganj, da postanete sveti kruh za Božji sveti pir.
Sve će vam ovo ljubav učiniti kako biste doznali tajne svojega srca i da biste po tome znanju postali komadić srca samoga Života.
Ali, ako u svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak,
Bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,
U svijet bez godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama.
Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe.
Ljubav nema ništa niti se ona može imati;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.
Kad ljubite, ne valja da kažete: “Bog mi je u srcu”, nego radije: “Ja sam u Božjem srcu.”
I ne mislite da možete upravljati putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga, upravlja vašim putem.
Ljubav ne čezne ni za čim drugim do za tim da se sama ispuni.
Ali, ako ljubite i svakako morate imati želja, neka vam ovo budu želje:
Rastopiti se i biti poput žuborna potoka koji pjeva svoju pjesmu noći.
Upoznati bol od prevelike nježnosti.
Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi;
I krvariti s veseljem i radosno.
Probuditi se zorom krilata srca i zahvaliti za još jedan dan ljubavi;
Smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos;
Vratiti se večeri kući sa zahvalnošću;
I onda zaspati s molitvom za ljubljeno u srcu i s pjesmom zahvalnicom na ustima. Khalil Gibran - Prorok
Osim tehnike valjčića koju sam opisala u jednom od prethodnih postova, u keramici se dosta često koristi i tehnika spajanja glinenih ploča.
Ova tehnika se koristi ukoliko se želi dobiti ravnostraničan predmet poput kvadra, kocke ili nekog drugog, sličnog geometrijskog oblika.
U sljedećem tekstu opisati ću izradu jednog takvog predmeta mješanjem dviju različitih boja glina.
Važno je napomenuti da je gline različitih boja moguće miješati zajedno jedino ako imaju jednaku stopu stezanja.
Na početku ćemo izvaljati veću plohu jedne boje gline i na nju staviti uzorak druge boje. Možemo se koristiti alatima za izradu različitih oblika ili uzorak raditi ručno.
Drvenim valjkom prijeđemo preko postavljenog uzorka kako bi se dobro utisnuo u donji sloj.
Nakon ovog koraka izrežemo plohe željene veličine.
Ne treba brinuti ako plohe nisu potpuno jednake, ukoliko bude potrebno obrezat ćemo rubove nakon što se glina stvrdne do tvrdoće kože. Radi se o stadiju kada je glina sposobna nositi težinu svakog daljnjeg dodavanja materijala.
Dok se suše, ploče se svijaju po kutovima ili rubovima, zato nije loše složiti ploče jednu na drugu, odvajajući ih novinskim papirom, i na vrhu ih opteretiti težim predmetom.
Prilikom sušenja treba paziti da se ne osuše previše, jer će u protivnom svako spajanje biti bezuspješno.
Slijedi spajanje ploha.
Na mjestima gdje će se spajati, potrebno je rubove ploha izgrebati grebalicom i nanijeti slip. Slip je razmočena, tekuća glina koju koristimo kao ljepilo. Kada koristimo slip moramo imati na umu da uvijek mora biti od one gline na koju ga nanosimo.
Na isti način spojimo sve stranice, uključujući i dno. Ukoliko je potrebno obrežemo višak.
Kada izrežemo plohu za poklopac kutije, na donju stranu dodati ćemo trake koje će sprječavati da poklopac „klizi“ po površini.
Slijedi dodavanje ručke. Ručka može biti različitog oblika ili dimenzija, ovisi o vašoj želji.
Ručka se zalijepi slipom.
Kada je rad potpuno suh i ukoliko je došlo do „pretapanja“ boja, možemo ga očistiti brusnim papirom kako bi površine glina raznih boja bile jasno razdvojene.
U keramici postoji nekoliko načina izrade različitih oblika od gline bez upotrebe strojeva (lončarskog kola), a jedan od načina je izrada tehnikom valjčića.
Ovo je tehnika koja nam dopušta izradu manjih ili većih, jednostavnijih ili složenijih oblika koji se grade postupno, valjanjem traka i slaganjem jedne na drugu do željene forme.
Prvo razvaljamo glinu do debljne oko 0,5-1cm, ucrtamo oblik (dno posude) kakvu želimo. Oblik može biti krug, oval ili bilo koji drugi oblik po želji.
Slika 1
Rubove oblika izgrebemo te na njega nanosimo slip. Slip je razmočena, tekuća glina koju koristimo kao ljepilo. Kada koristimo slip moramo imati na umu da uvijek mora biti od one gline na koju ga nanosimo.
Slika 2
Slijedeći korak je izrada traka odnosno valjčića.
Slika 3
Izvaljane trake mogu se izvaljati prethodno ili se mogu valjati neposredno prije slaganja jedne na drugu.
Prilikom rada moramo paziti da se glina previše ne osuši i da tako ne izgubi svoju plastičnost, jer u protivnom nećemo moći dovršiti željeni predmet.
Ukoliko želimo dobiti vertikalan, uspravan oblik, trake ćemo stavljati jednu na drugu. Ako želimo stijenku usmjeriti prema van, traku ćemo staviti na vanjski rub donje trake, a ako ju želimo preusmjeriti prema unutra, trake postavljamo na unutarnji rub prethodne.
Slika 4
Kada smo složili trake (3 reda) potrebno je prekriti unutarnje i vanjske spojeve. To ćemo najlakše napraviti tako da utiskujemo glinu od gornje trake preko donje po čitavoj liniji spoja.
Slika 5
Nastavljamo „graditi“ do željenog oblika i veličine.
Slika 6
Nakon ovog koraka slijedi dotjerivanje, odnosno zaglađivanje metalnim „bubregom“. Ovo možemo raditi i postepeno kako bi postavili čvrstu bazu za daljnje slaganje traka.
Slika 7
Isto napravimo i s unutarnjom stranom zdjele.
Slika 8
Nakon što zagladimo glinu, ostale nepravilnosti možemo zagladiti vlažnom spužvicom.
Rub zdjele, ukoliko ne želimo da bude neravan, možemo odrezati po želji.
Slika 9
Zdjela je gotova. Slijedi sušenje, a potom pećenje, oslikavanje i na koncu glaziranje...
Svaki keramički predmet posjeduje svoju priču, a mnoge od njih stare su i više tisuća godina. Te priče govore nam o načinu života ljudi u vremenima u kojima su nastale, o mjestu na kojem su nastale, načinu na koji su nastale i istovremeno nas podsjećaju na prolaznost ljudskog života i promjenu svijeta u kojem živimo. Podsjećaju da sve ima svoj početak i svoj kraj.
Neke od tih priča sadrže ljubav, neke nadanja ili strast, patnju, suze, smijeh, želje, život, a neke smrt, mržnju i ratove. To su priče koje čekaju da budu ispričane.
U njima je vrijeme koje je stalo, u njima je prošlost koja ne može biti izbrisana, u njima je duh stvaraoca koji je vječan.
Povijest keramike započinje još u starijem kamenom dobu (Paleolitik – razdoblje od prije oko 2 000 000 god.pr.n.e. do 10 000 god.pr.n.e.) i to u vrijeme prvih hominida.
Zahvaljujući neuništivoj prirodi keramike, pronađene su figure iz tzv.Paleolitske umjetnosti (od otprilike 32 000 do 11 000 god.pr.Krista). Mali kipići žena s naglašenim bokovima i grudima, tzv. Venere, uglavnom su bile pravljene iz kosti, kamena, rogova životinja i gline. Nagađa se da su se koristile u magijske svrhe i da su poticale plodnost.
Jedan od najstarijih takvih pronalazaka je Vjestonicka Venera, stara oko 25 000 godina. Napravljena je iz pečene gline, a pronađena je u Donjim Vjestonicama u Češkoj.
Iz istog razdoblja potjeće i Willendorfska Venera. Ova je figura pronađena 1908 godine u Willendorfu u Donjoj Austriji, a napravljena je od vapnenca.
Willendorfska Venera
Tek je u mlađem kamenom dobu, Neolitiku (8 000 god.pr.n.e do 2 000 god.pr.n.e.), čovjek počeo izrađivati posude od gline.
Ljudi su se bavili lovom, a da bi taj ulov spremili, morali su napraviti posudu. U početku su koristio posude od pruća, a s vremenom su shvatili da je ta posuda čvršća ako ju oblijepe zemljom. Nakon što su otkrili vatru, došli su do spoznaje da pruć u dodiru s vatrom izgori, a da zemlja postaje tvrđa, postojanija i trajnija, te se više ne može vratitit u prvobitno, plastično stanje.
Čini se kako je još prapovijesni čovjek imao potrebu za umjetničkim izražavanjem, pa je svoje uporabne predmete uskoro počeo i ukrašavati ubadanjem ili urezivanjem različitih oblika. Ti oblici bili su nalik ornamentima koji ne nalikuju ničemu u prirodi, pa se smatra da je to bio početak apstraktne umjetnosti.
Neolitička se umjetnost prvi puta javlja na Bliskom Istoku – Palestini, Siriji, Egiptu i jugoistočnoj Turskoj, a kasnije se putevima Sredozemlja i Podunavlja širi na cijelu Europu.
4000. – 3500. God.pr.n.e. u Prednjoj Aziji, uz Eufrat i Tigris, prostire se Mezopotamija, gdje se razvila kultura Asirije i Babilonije, jedna od najvećih umjetnosti staroga vijeka. Ti su narodi stvorili klinovo pismo, a upravo su od gline stvarali valjke koji bi, polusuhi, bili pogodni za pisanje.
Glazirani reljefi pronađeni su na zidovima palača u Babilonu i Susi, ujedno i najpoznatija djela svjetske umjetnosti.
Uz dolinu rijeke Nil proteže se Egipat, a prvo lončarsko kolo pojavljuje se upravo na ovom području i to oko 3200 g.pr.n.e. To nam dokazuju mnogi keramički predmeti pronađeni u egipatskim piramidama i zidnim slikama koje prikazuju egipatske lončare kako rade na lončarskom kolu.
Otok Kreta 2000 god.pr.n.e. bila je središte minojske kulture. Iz toga doba pronađene su oslikane vaze koje se smatraju kulturnim inventarom tog razdoblja kao i cijele povijesti umjetnosti.
Iz tog razdoblja poznate su vaze kamares, nastale oko 1850. – 1700 god.pr.n.e. Napravljene su od fine gline, ukrašene živim bojama i spiralnim linijama.
Kamares vaza, 1850.-1700.god.pr.n.e., nazvana po selu i spilji na planini Ida u Grčkoj
Jedna od neizostavnih i najvećih kultura svjetske umjetnosti, pogotovo keramičke, zasigurno je umjetnost daleke Kine. Neolitsko lončartvo od 7000.god.pr.n.e. do dinastije Shang (1200.-1027. God.pr.n.e.) odaje neke sličnosti s kretsko-mikenskom kulturom, iz čega možemo pretpostaviti da je postojao paralelizam u razvoju neolitskih civilizacija.
U razdoblju šest dinastija (265.-589.g) ističe se grobna keramika oslikana crvenom, crnom i bijelom engobom. Za vrijeme dinastije Tang (618.-906.g) koriste se lako taljive olovne glazure i sgraffito tehnika oslikavanja ( o ovoj će tehnici biti govora u jednom od slijedećih tekstova).
Za vrijeme dinastije Ming (1368.-1644.g.) keramika obiluje bojom, a od ukrasa su česti motivi riba, zmajeva itd.
Zmaj je u Kini simbol dobrote, a boje također imaju svoje značenje – žuta označava moć i snagu, zelena i modra vječni mir, crvena veselje i sretan život, bijela žalost, a crna uništenje...
Prva nedjelja Adventa je iza nas, a to je već jasan pokazatelj da će uskoro i Božić. Osim jelke, lampica, kuglica, sobova, darova...jedan od neizostavnih simbola Božića je i anđeo. Iako su anđeli nevidljiva bića čovjek im je, kroz različite vrste umjetnosti, od pamtivijeka pridodavao ljudski oblik. Tako, primjerice, najpoznatiji stereotipni prikaz anđela datira iz 15.stoljeća, a prikazuje golišavog dječačića s krilima poznatog I pod nazivom “putti” (tal.putto – dječačić).
Tko ili što su anđeli zapravo?
Anđeli su “veza” između relativnog (ljudi) I Apsolutnog (Boga). Ljudski oblik anđela zapravo predstavlja čovjeka dok krila simboliziraju nebesko, ono što se uzdiže iznad zemaljskog.
Anđeli nemaju spol, oni su Oboje – I muško I žensko. Anđeli posjeduju intelekt, snagu I moć. Kada anđeo nešto želi, ništa ga ne može zaustaviti na putu da to dobije.
Oni su “žive misli” I kreću se kao I naše misli, te mogu u isto vrijeme biti na dva ili više mjesta.
Postoje tri velike hijerarhije anđela, a u svakoj od njih postoje tri zbora.
Prva hijerarhija su Serafini (Seraphim), Kerubini (Cherubim) i Prijestolja (Throni), drugu hijerarhiju tvore Gospodstva (Dominationes), Poglavarstva (Principatus) i Vlasti (Potestates), dok treći red tvore Sile (Virtues), Arkanđeli (Archengeli) i Anđeli (Angeli).
Svaka od ovih grupa ima svoju zadaću I svoj ikonografski prikaz. Serafini imaju šestora krila s mnogo očiju na njima, kerubini imaju četvora krila, a arkanđela ima sedam, svaki sa svojim imenom i zadaćom.
Anđeli (grč.aggelos – vjesnik), imaju dužnost čuvara ljudi i svakom pojedincu dodan je njegov anđeo čuvar. Simbol anđela preuzet je od antičke boginje Nike (grč.) ili Viktorije (lat.), boginje pobjede koja je na krilima donosila vijest o pobjedi.
Svaki keramički predmet objedinjuju četiri osnovna Zemljina elementa, vječnu inspiraciju umjetnika, temelje kreacija i samoga života: zemlju, vodu, zrak i vatru.
Glina je vrsta zemlje, sadrži vodu, suši se na zraku, a svoj konačan oblik i čvrstoću dobiva pri pečenju na visokoj temperaturi – „u vatri“.
Osim ova četiri elementa, osobno volim reći da sadrži i peti element – duh stvaraoca što keramičkom predmetu daje posebnu čar.
U slijedećem tekstu ukratko ću opisati što je glina, kako nastaje, koja su joj obilježja, te nabrojati i ukratko opisati nekoliko osnovnih vrsta glina.
Glina nastaje organskim, mehaničkim ili kemijskim raspadanjem stijena dok kemijski sastav ovisi o klimi, vegetaciji i geografskom položaju na kojem nastaje. U svojoj osnovnoj kemijskoj formuli sadrži aluminijev silikat (Al2O3 x 2SiO2 x 2H2O), te primjese kremena, oksida željeza, kvarca, karbonata itd.
Postoje primarne i sekundarne vrste. Primarne su one koje su ostale na mjestu nastanka (kaolin), a sekundarne su pod utjecajem vode transportirane dalje (ilovača).
slika 1. crvena, crna i bijela glina
Osnovna obilježja gline su plastičnost, vezivnost, vatrostalnost i sposobnost lijevanja. Pod plastičnošću podrazumjevamo da je glina natopljena vodom meka i da se lako oblikuje, dok se vezivnost postiže dodavanjem neplastične mase, šamota – drobljene pečene gline.
Pod pojmom vatrostalna podrazumjevamo da je otporna na visoke temperature, a u tekućem obliku služi za lijevanje u kalupe.
Osim po sastavu i kvaliteti, razlikuju se i po boji, a u keramici razlikujemo nekoliko osnovnih vrsta glina.
Majolica – u sirovom stanju sivo-zelene boje. Plastična je za kolo i modeliranje. Pri sušenju stezanje je 5-6%, a kod paljenja do 5%. Boja nakon paljenja, odnosno biskvit, je svjetlo terakota.
Terracotta (tal.pečena zemlja) - ima iste karakteristike kao i majolica glina, ali je boja nakon paljenja tamno terakota.
Bijela glina (feldšpat vapnenački) – velike je čvrstoće, pogodna je za stolno posuđe i mikrovalne pećnice. Biskvit se pali na 1040°C, a stezanje je 6%
Raku – je posebna smjesa sastavljena od šamota i vatrostalnih glina. Smjesa je namjenjena za korištenje u Raku tehnici, te ima visoku otpornost na deformaciju kod sušenja.
Osim navedenih, u keramici se koristi i pirofila (glina za izradu posuda, peka), gline za lijevanje, te obojene gline oksidima metala (crvena, crna, žuta, plava, zelena, roza).
slika 2. nepečeni predmet, crvena glina
Gline nemaju rok trajanja, a čuvaju se u zatvorenoj posudi ili drvenoj kutiji, daleko od izvora topline. Nakon izrade, predmete od gline odlažemo na sušenje. Proces sušenja ovisi o veličini predmeta, a odvija se na sobnoj temperaturi. Sušenje usporavamo pokrivanjem predmeta plastičnom folijom ili vrečicom. Potpuno suhe predmete možemo obraditi brusnim papirom koje nakon obrade slažemo u keramičke peći.
Animizam je vjerovanje u prisutnost duše u svim živim bićima, pa su drevna društva pridavala životinjama posebno spiritualno značenje koje i danas ima veliku simboličnu poruku u mnogim religijama.
U Astrologiji znak Riba predstavlja dvanaesti znak zodijaka i simbolizira 12.astrološku kuću. Vladar Riba je okultni planet Neptun, simbol misticizma, glazbe, religije,drugih dimenzija...
Ključno određenje onoga što predstavljaju Ribe definirala bi riječ “ja vjerujem”.
Simbolom ribe smatra se i jedan od prvih znakova Kršćanstva; jednostavan znak ribe sastavljen od dviju zakrivljenih crta, susreće se na pečatima i svjetiljkama u rimskim katakombama i na sarkofazima.
Također, grčki naziv za ribu - Ihtis (grč. 0ǸÍÂ: ichthys), korišten je kao akronim za izraz "Isus Krist, Božji sin, Spasitelj".
U Feng Shuiju riba ima čudesan simbolizam. Ona predstavlja obilje, bogatstvo, sklad i bračno blaženstvo.
Ako je simbol ribe prikazan u paru, on ne označava samo udvostručenu sreću, nego i zadovoljstvo fizičkog sjedinjenja ljubavnika i supružnika.
Zbog svega što predstavlja smatra se da je iznimno dobar simbol koji treba imati svoje mjesto u domu mladog bračnog para ili u spavaćoj sobi mladih ljubavnika. On donosi veliku sreću zaljubljenima, kao i znatan uspjeh.
Simbol dvostruke ribe vjerovatno je jedan od najsretnijih simbola u Feng Shuiju.
Smatra se i jednim od osam sretnih budističkih predmeta, iako se s budističkog stajališta više smatra vrstom amajlije.
U mitologiji Ribe su prisutne uz Dercetu koja se bacila u more da izbjegne stvarni život. Posejdon ju kažnjava stvorivši od nje sirenu: pola ribu, pola ženu, koja simbolizira život van realnog svijeta, u kontaktu s podsvješću i drugim dimenzijama, gdje se osjećaji sublimiraju, a "ja" se gubi.
